Da budem potpuno iskrena, nisam ovako planirala svoj život. Alzheimerova bolest u obitelji nije bila moj izbor. Ali moj izbor je bilo suočavanje, a ne bijeg - i ponosna sam na to. 


Od majčine dijagnoze prošlo je više od sedam godina. Godine borbe, neizvjesnosti, tuge, razočaranja…a onda ponovnog i ponovnog ustrajanja, i nastojanja da nas održim na površini.

Sve što smo moja hrabra majka i ja prošle kroz to vrijeme samo je potvrdilo i učvrstilo moje najdublje uvjerenje - da smo kao ljudi upućeni jedni na druge, da je samo čovjek čovjeku lijek, i da pomažući drugima, pomažemo sebi na jedan razumu potpuno neshvatljiv način.

Prihvaćanjem odgovornosti za drugu osobu dobivamo jedinstvenu priliku za osobni rast, preispitivanje životnih vrijednosti, kao i za iscjeljenje narušenih odnosa.

Međutim, uz sve razumijevanje smisla patnje i borbe, ne treba se zavaravati i idealizirati opaku bolest. Život s Alzheimerom u praksi donosi brojne, nimalo uzvišene izazove za oboljeloga i obitelj. Ovaj je priručnik stoga zamišljen kao pomoć i podrška njegovateljima, odnosno svima koji sudjeluju u njezi osobe oboljele od Alzheimerove bolesti. Tekstovi su rezultat moga istraživanja te traženja odgovora na vlastite nedoumice oko ove bolesti. Light-motiv i temelj ovoga priručnika je moje vlastito iskustvo u njezi majke.

Njega oboljeloga od Alzheimerove bolesti školski je primjer sizifovskog posla – stalno ponavljanje riječi, postupaka, rituala; stalno slušanje istih pitanja; stalno guranje kamena uz brdo, uz bolnu svjesnost da će se već u sljedećem trenutku skotrljati nazad. U svemu tomu naučila sam sljedeće - kamen je možda uvijek isti, brdo je možda uvijek isto, postupak naizgled uvijek isti... ali se protagonist neumitno i nepovratno mijenja.

...Ostavljam Sizifa u podnožju planine. Uvijek se pronađe vlastito breme. Ali, Sizif nas poučava višoj vjernosti, što niječe bogove i podiže stijene…      …Sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna je za ispunjenje ljudskog srca. Valja predstaviti Sizifa sebi, zamisliti ga sretnim...(Albert Camus, Mit o Sizifu)

Ovomu bih još dodala: dopustimo i oprostimo Sizifu i pokoji trenutak malodušnosti. Jer da nije toga, više ne bi bio čovjek, nego Bog.

S poštovanjem,
Bernarda Lusch

0 comments:

Objavi komentar